Aktuelnosti
gradkulture.me
Božo Bulatović “Grad gdje se čelik lije. Grad heroja što se smrti smije”
Božo Bulatović, kantautor, radijski voditelj I urednik, rođen je u Nikšiću 11.05.1972.godine.
Kao 15-ogodišnjak osnovao je Hard Rock Band “Excalibur” sa kojim je nastupao na “Crnogorskim gitarijadama” ’91., ’92., i ’93.godine. Prvi značajniji samostalni nastup imao je ’96.godine na budvanskom festivalu sa pjesmom “Anđele moj. Muzika je nezaobilazni segment njegovog života, međutim, uporedo sa muzikom, bavi se i novinarskim poslom. Od 13 jula 2016. pokreće svoju radio stanicu na “Titograd radio”.
Između ostalih, jedna od njegovih pjesama koja je posebno draga mnogim Nikšićanima jeste i ona najnovija koja nosi naziv “Tebi dužan”. Mnogi sugrađani se poistovjećuju sa autorom i kroz njegove stihove stvaraju sličnu priču.
Otkako ste počeli javno i profesionalono da se bavite muzikom, Vaš izbor je pop-rok muzika. Da li ste možda nekad pokušali da promijenite žanr i da se bavite nekom drugom vrstom muzike?
U muzici je poželjno iznenaditi sebe i one koji prate vaš muzički rad. Eksperimenti su poželjni ali ne da budu učestali jer onda već gubite muzički identitet,
Radio sam par eksperimenata svojevremeno. Recimo, pjesma koju je radio Ljubo Jovovic, autor hita “Djede Niko” , uradio je nastavak “Djikovo veselje” i ja sam tad odrepovao – otpjevao tu pjesmu i završila je na izdanju “Mega Hitovi 2003” ali ja više nikad nisam uradio sličnu pjesmu.
Kao što ste i naveli, moj muzički pravac je Pop Rock i nikada nisam mijenjao taj muzički izraz.
S tim da ste kantautor, gdje nalazite inspiraciju za pisanje tekstova? Da li postoji nešto što posebno utiče na to kada i gdje ćete stvarati?
Pjesme koje pišem uglavnom imaju veze sa onim što sam doživio, vidio, čuo. Pjesme nikad ne pišem namjenski. Najviše pišem noću, možda, jer ta tišina i mir koju imam nakon dinamičnog radnog dana čini da taj dio dana mogu označiti kao “najplodniji”.
Koje je Vaše mišljenje o današnjoj digitalizovanoj, hibridnoj muzici?
Danas je sve, uglavnom, digitalno, ali ja tu muziku ne osjećam, ne razumijem, što ne znači da ona nije dobra. S tim da privlači pažnju i interosovanje mladih ljudi, sigurno ima vrijednost koju ja ne mogu jednostavno da osjetim jer dolazim iz druge muzičke dimenzije. Mada, možda se jednom i ja okušam sa tim svemirskim zvukovima.
Šta smatrate da je danas potrebno za uspjehom u muzici, a šta je to bilo ranije? Da li, prije svega, postoji razlika?
I prije i sad samo pjesma. Ili je imaš ili nemaš, nema tu između. Nekada su pjesme bile konkretnije, tekstualno jače, melodijski pitkije. Danas ima takvih pjesama, ali, uglavnom, hibridna muzika, kako ste je maloprije definisali, je autorski zicer. Ide se na na zvuk dalekog istoka i lagane tekstove koji prate interesovanje većine mladih ljudi.
Internet i društvene mreže danas olakšavaju bavljenje bilo kojom profesijom, ne samo muzikom. Da li mislite da postoji razlika u tome da je neko popularan i uspješan u muzici? Da li se ta dva pojma mogu razdvojiti?
Internet i društvene mreže su najjači medij i danas svako od sebe može i bez radija i tv -a da napravi zvijezdu, a drugi mediji su samo posmatrači razvoja situacije na internetu i uglavnom većina se priklanja tome što je internet proizveo i proglasio “dobrim”.
Ima razlike naravno. Popularni možete biti i sa nekom “budalaštinom” koju ste napravili i svi će govoriti o vama i bićete prepoznatljivi. S druge strane, uspješan je onaj koji je napravio nešto što ima smisla i što je zaživjelo i ima svoje sljedbenike koji su shvatili da je to dio njihovog svijeta. Uspjeh se ne mjeri novcem. Uspjeh je kad možete slobodno da šetate ulicom, kada vas ljudi pozdravljaju sa osmjehom, poštuju to što radite i daju vam podršku da idete dalje.
Kroz Vašu muziku i umjetnost, posebno se može prepoznati ljubav prema Crnoj Gori. Jedna od Vaših pjesama koja je posebno draga našim sugrađanima jeste i “Tebi dužan”. Možete li nam reći nešto više o nastanku iste? Šta Vas je to posebno motivisalo da izvedete pjesmu o Nikšiću?
Nikada u svojoj karijeri nisam doživio da mi se toliko ljudi zahvali i na ulici i na društvenim mrežama. To je samo dokaz da to što nosim u sebi , ta predivna sjećanja na djetinjstvo u Humcima, koje sam na kraju i prenio u pjesmu i spot, da su ljudi prepoznali i osjetili.
Humci, to je naselje u kome još uvijek žive moje komšije, moji drugovi koje nisam zaboravio svih ovih godina i sa kojima se i danas srijećem sa posebnim zadovljstvom. Kao što je moj drug, Ratko, rekao nakon objavljivanja pjesme:”Nisi ti otišao, ti si se samo vratio kući”. I komentar nepoznatog čovjeka koji me tapnuo po ramenu u prolazu i rekao ” Sad više nisi dužan , mi sad dugujemo tebi , hvala ti za pjesmu ” … Takvi trenuci me čine srećnim i daju mi snagu da i ja kažem sebi da još puno toga imam da pokažem u muzici.
Jelena Mitrović, Grad kulture
