U gradu opasanim bedemima, rijetko koji Nikšićanin nije čuo za znamenitog crnogorskog junaka, pravoslavnog popa, guslara i četovođu Mila Petrova Jovovića (1824-1877). Prema porodičnom porijeklu i roditeljskom zavičaju potiče iz Markovine, pod planinom Garčom, u Katunskoj nahiji. Djetinjstvo je proveo na katunskom kršu, a nakon petnaeste godine vladika Rade ga prima u Cetinjski manastir, sa namjerom da uči službu božju. Predanje ga pamti kao posvećenog sveštenika i dobrog besjednika. Posjedovao je dar pjevanja uz gusle. I pored pokazane svešteničke revnosti, živost i duh ustanika ga često vode sa bratom Lukom i Ramom u četovanje po Hercegovini. Čuveni zapis A.Pajovića, novinara iz Novoga Sada koji pratio crnogorsku vojsku,  svjedoči o ovom junaku: ,, Najveći govornik, i najomiljenija ličnost u cijelom društvu bijaše ove večeri pop Milo […] ali ja do jako ne viđeh tako živa, rječita, pokretna i miloreka čovjeka, kao što bijaše ova prava crnogorska dika i delija pop Milo. Već i sama njegova pojava mnogo utiče na tebe, koji ga prvi put gledaš. On bješe visoka uzrasta, snažnih širokih grudi, na kojima se blještahu tanke srebrene toke i mnoga junačka odličja, a bješe laka hoda[…] Naročito kad pogledaš ono milo, suncem preplanulo crnomanjasto njegovo lice , koje se tako dobrodušno vazda osmjehivaše, pa one njegove krupne crne oči, u kojima se ogledaše dobrota srca i veličina junačke mu duše“.

Značajno je njegovo vojevanje sa perjanikom, komandantom, vojvodom i hajdučkim harambašom Pekom Pavlovićem. U nizu borbi ističu se Hercegovački ustanak 1875.godine, boj na Vučjem dolu, u Dugi, pod Ostrogom, Kasabi Nevesinjskoj, na Poljicu, Plani i boj na  Gluvoj Smokvi. Koliko je bilo prijateljstvo među njima pokazuje i podatak da je nakon bitke na Krscu došao u sukob sa kraljevim tastom Petrom Vukotićem, koji se obrušio na Peka, kao glavnog krivca za poraz koji je pretrpjela crnogorska vojska, natjeravši ga da ode u Bugarsku. O ovim istaknutim jajošima i stručnjacima za gerilsko ratovanje  narodni pjevač kazuje:

,,Vojvoda Peko Pavloviću,

s arambašom protopopom Milom,

i hajdukom Filipović Vukom,

zavedoše put Veleža vojsku,

da ne prodru Turci od Mostara…

Što su rekli, nijesu porekli,

A neka ih, vesela im majka,

Njima majka, a nama družina“

Sa sigurnošću se ne može tvrditi tačan datum njegove pogibije ali se smatra se da je to uoči opsade Nikšića daleke 1877.godine. Naime, u periodu od 11.jula do 27.avgusta, crnogorska vojska je nakon četrdesetsedam dana opsade konačno oslobodila Nikšić od Turaka.  Iako je pop Milo imao pod komandom jedan odred, oklevetan od strane istog sudionika ( Petra Vukotića)  kao u primjeru Pavlovića, knjaz Nikola, došavši u isti, kod kule Lekovića oduze mu komandu. U namjeri da pozove na megdan kapetana i Zulfikar-pašu Mušovića, kod vojnoga stana zvanog “ambar“ ( Parni mlin), pod Glavicu, turska vojska mu odsiječe glavu, a trup sklone u obližnji potok. Da su Crnogorke ostavljale neizbrisiv trag u istoriji ne samo u ulozi majke, sestre ili supruge već i svojim djelima, potvrđuje u ovom slučaju izvjesna Gospava Staniše Macanovića, koja je, predanje tvrdi, doprinijela oslobođenju Nikšića, ukrala glavu popa Mila, umotala u bijelo platno i donijela knjazu koji je predao sinovcu Novaku Ramovu. Kćerka Ćana i majka Itana podigli su mu spomenik na kome su urezani lik, sablja i ordenje popa Mila. Nakon ulaska u Nikšić knjaz je darivao kulu Mušovića, Itani, Milovoj ženi.

O glasovitom Markovljaninu pisali su brojni hroničari, vojvode, a danas je pjesma ,, Pogibija popa Mila Jovovića“, napisana iz pera književnika Boža Đuranovića, jedna od najljepših narodskih ili imitativnih guslarskih pjesama. Dodatnu popularizaciju ove čuvene pjesme, zasigurno je potpomogao Antonije Pušić (Rambo Amadeus), obradivši je u popularnoj formi.

GRAD KULTURE