Pjesnikinja je rođena 1989. u Nikšiću. Poeziju je objavljivala na književnim konkursima  „ Before I die” (The Balkan Writers Project), „ Tamni dani, svetle noći ” (UZZP), „ Iz Nikšića sa ljubavlju”, „ Rukopisi 42”, kao i na brojnim portalima (Blacksheep, Fenomeni, Stereo Art, Public figure, Afirmator). Od 2016. je član redakcije online magazine„ Insp.”. Živi i stvara u rodnom Nikšiću.

Vaša prva zbirka poezije „Zovem se Sarah Moon ″ je izdata 2019. godine. Kakvi su Vam utisci sada nakon dvije godine, da li biste rekli da bi Vam bilo lakše ili teže posvetiti se pisanju neke nove zbirke?

Nažalost zbog pandemije sa mojom prvom zbirkom nisam uspjela da realizujem sve što sam planirala. Imala sam u planu još neka predstavljanja knjige, malo drugačija od standardnih promocija, ali će se i to sigurno desiti, možda sledeće godine. U međuvremenu sam pisala, i pišem naravno uvijek, tako da je druga knjiga već u nastajanju. Nju ću najvjerovatnije objaviti samostalno, bez pomoći izdavačkih kuća, jer želim da sve bude onako kako sam ja zamislila. Sada malo drugačije pišem,pa neću žuriti. Pojedinim pjesmama se vraćam, što ranije nije bio slučaj.

U istoimenoj pjesmi iz pomenute knjige kažete

„Moj život,
iako nije tako,
izgleda ovako:
družim se sa životinjama,
imam bend,
ogromu kućnu biblioteku,
gramofon,
vinograd…”. Da li su ovi stihovi poetski odraz Vaše ličnosti?

Može se tako reći. U tom periodu sam tako zamišljala mir, sklonište. Uvijek sam vizualizovala prostor i detalje koji bi me okruživali kada dostignem samostalnost, kada sklonim sve barijere između mene i toksičnih ljudi i misli. Slike su se mijenjale, ali suština je ostajala ista. Neke  od želja i potreba iz pomenute pjesme su se već ostvarile.

 Nikšić, kao Vaš rodni grad, ste kroz Vašu poeziju postavili na mapu vidljivosti širom regiona, pa i svijeta. Koliku je ulogu odigrao u izgradnji Vaše ličnosti i koliko je uticao na Vaš poetski razvoj?

Nikšić je odigrao veliku ulogu i u formiranju ličnosti i u pisanju, što je prirodno, tu sam rođena i tu živim, mada imam ambicije da pokušam život u nekoj drugoj državi. I kada ne pišem o njemu, on je u pozadini. Svaka situacija može biti inspirativna, ljudi, ulice. Nikšić može da rađa koliko i da ubija. Treba biti veoma jak u njemu, ako si osoba koju privlače daljine.

Prisutni ste na brojnim portalima za umjetnost i kulturu. Da li su blogovi i književni portali udahnuli neki novi život poeziji, tim prije što je lakše dostupna većem broju ljudi ili je izgubila na onoj draži prelistavanja stranica i mirisima istih?

Kada je poezija u pitanju, mislim da je virtuelni svijet više dao nego što je oduzeo. Prvenstveno mislim na društvene mreže gdje se često dijeli poezija do koje većina ljudi sigurno ne bi došla. I ja sama sam za mnoge autore saznala upravo na taj način i to je jedna od rijetkih lijepih strana društvenih mreža. Istinski ljubitelji poezije će poželjeti da imaju i štampano izdanje, tako da miris knjige neće izostati. Papirna izdanja su nešto posebno, nezamjenjivo. Sa druge strane, mnogi čitaju u PDF-u ili koriste Kindle, ja lično ne bih mogla čitati na taj način, ali i to je O.K., sve dok se održava navika čitanja.

Šta biste rekli ko su  Vaši čitaoci? Imaju li nekih zajedničkih karakteristika ili su jedna raznovrsna publika?

Moji čitaoci su uglavnom mlađi ljudi, stil pisanja je njima bliskiji, ali se dešavalo da dobijem komplimente i od starijih, što mi je posebno zanimljivo, da vidim da li smo uspjeli da premostimo generacijski jaz  i da li sam uspjela da im prenesem djelić  naše percepcije današnjeg svijeta.

Između svega ostalog, poznati ste i kao strastveni čitač. Da li pratite  crnogorsku savremenu scenu pisaca? Imate li  možda neku preporuku ili iz tog miljea ili neke skorije knjige koju ste pročitali? Može biti i neka kojoj se rado vraćate.

Nažalost, nisam upoznata sa crnogorskom savremenom scenom, ali u planu su mi pojedini autori, tome ću se sigurno posvetiti. U poslednje vrijeme dosta čitam pisce iz regiona. Izdvojila bih i preporučila Bekima Sejranovića, posebno roman “Ljepši kraj”. Bekim me uvijek potrese, obuzme, povede u sve moguće emocije. Rijetko koji pisac izazove osjećaj da se poznajete, razumijete, njemu to uspijeva. Izdvojila bih i Lanu Bastašić i njenu zbirku kratkih priča “Mliječni zubi” i roman Semezdina Mehmedinovića “Me’med, crvena bandana i pahuljica”.

U Vašoj poeziji pominjete gramofone i razne vanvremenske pjevače/čice, kao  npr. Ninu Simone. Koliki značaj ima muzika u Vašem životu i šta biste  slušali kada recimo osjećate neku neodređenu melanholiju?

Muzika je veliki dio mog života, tu je da oraspoloži  i da smiri, da se sinhronizuje sa svakim stanjem i olakša hod kroz grad. Imala sam različite faze, slušala mnoge žanrove, ali tu su uvijek Jeff Buckley, Morphine, Nirvana, PJ Harvey, Repetitor. A za stanje melanholije neka bude Joy Division ili Chet Baker.

Imate li neku poruku za buduće mlade pisce koji možda u rukama imaju već napisanu knjigu, a oklijevaju da je izdaju?   

Treba se pratiti, osjetiti trenutak za objavljivanje, prepoznati da je to iz pravih razloga. Ispuniti sopstvena očekivanja, a ne tuđa, bez žurbe i bez pritiska. Svako ko ima želju da objavi knjigu treba to da uradi, jer donosi potpuno drugačiji osjećaj  ponosa što ste uspjeli u tome, i zadovoljstva kada ljudi na policama imaju vašu knjigu.

Sanja Vukićević, Grad Kulture