Tamara Pejović  Labudović je rođena u Nikšiću gdje je završila osnovnu školu, a potom gimnaziju Slobodan Škerović u Podgorici. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, na Odsjeku za srpski jezik i južnoslovenske književnosti (tema: Poetika Lalićeve Hajke). Na istom fakultetu  upisuje postdiplomske magistarske studije na Studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti, oblast Nauka o književnosti. Magistarsku tezu, iz oblasti crnogorske književnosti druge polovine XX vijeka, pod nazivom Proces karnevalizacije u Bulatovićevom romanu Heroj na magarcu odbranila je 2016. godine i time stekla zvanje magistra književnih nauka. Od 2010. godine angažovana je kao saradnik u nastavi na Filološkom fakultetu u Nikšiću, na Studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti, na grupi predmeta iz oblasti nauke o književnosti. Doktorand je na Filološkom fakultetu u Nikšiću.

Književnost i nauka o književnosti jeste Vaš poziv ali i Vaše primarno interesovanje. Otkada imate vezu sa literaturom (ili sjećate li se kada ste ostvarili vezu sa literaturom)?

Ja se zaista ne sjećam ni trenutka ni vremena, tj. perioda života kada sam uspostavila vezu s književnošću kao umjetnošću. Moj otac je završio književnost, nikada nije radio u struci, ali je uvijek čitao i kupovao knjige. I on i majka. Jedna od slika iz ranog djetinjstva jeste upravo porodična biblioteka koja je uvijek rasla, police koje su se popunjavale i raznolikost boja korica knjiga koja je meni kao djetetu bila posebno privlačna. Taj početni signal ka sklonosti ka književnosti iz porodice valjda je kasnije intenziviralo školovanje. Tu prvenstveno mislim na divnog profesora Blagoja Nikolića koji mi je predavao jezik i književnost u podgoričkoj gimnaziji. Na njegovim časovima sam spoznala šta znači biti i ljubitelj i tumač književnosti. Nakon te spoznaje dileme o tome šta volim i šta me ispunjava više nije bilo.

Tokom studija, diplomskih i postdiplomskih bavili ste se uglavnom piscima iz druge polovine XX vijeka. Kakav je bio taj put interesovanja od Lalića, preko Bulatovića i sada do Mirka Kovača?

Pisci koje ste nabrojali svrstavaju se među najznačajnije pisce uopšte južnoslovenske književnosti, stoga nema nekog iznenađujućeg razloga zašto baš oni. No, istraživački put o kome govorite bio je dobar izbor. Treba proučiti Lalića koji svojim djelom afirmiše sve one vrijednosti koje njeguje crnogorska kultura i književna tradicija i na taj način se pripremiti za pisce koji taj ili takav model kulture razgrađuju.

O Miodragu Bulatoviću ste pisali kao o piscu rableovskog pera, o autoru koji je razgradio sve čega se u tekstovima dotakao?

To jeste tako, Bulatović je najveći i maestralan razgrađivač kulturnih i književnih normi. Proces karnevalizacije jeste ono što je suštinsko obilježje njegove poetike i to je upravo njegovo moćno oružje da ruši i devastira. Ali kada govorimo o rušilačkom faktoru ovog pisca, naravno da govorimo u pozitivnom i produktivnom kontekstu. Njegov roman Heroj na magarcu, gdje se već u naslovu razgrađuje model heroja, pravo je remek djelo.

Sada se u okviru Vaše doktorske disertacije bavite Mirkom Kovačem?

Tako je. Disertacija nije lak posao, to je životni zadatak, ali zadovoljstvo proučavanja Mirka Kovača briše svaki umor. Nadam se da će moja teza doprinijeti povećavanju interesovanja za djelo Mirka Kovača, velikog a smatram još uvijek nedovoljno i čitanog i izučenog pisca. Groteska je ono čime Kovač uspijeva da stvori devijantne i krajnje provokativne i interesantne umjetničke univezume.

U posljednje vrijeme intenzivnije  učestvujete u književnim događajima koji se realizuju u našem gradu. Šta biste izdvojili?

Jesenji sajam u organizaciji Biblioteke Njegoš i Opštine zaista je bio događaj i doživljaj za pamćenje. Kao da je Nikšić tih dana bio regionalni kulturni centar. I jeste zapravo. Ja sam ugostila pisca Enesa Halilovića, jednog od najčitanijih savremenih autora. Čitati knjigu je jedno, a razgovarati sa piscem i slušati pisca je nešto drugo, nenadoknadivo čitanjem. Takođe, izdvojila bih i skorašnji razgovor sa piscem, dramaturgom i esejistom Božom Koprivicom. Božo je naš Nikšićanin koji već, ne samo u našem gradu već i šire, ima status svojevrsne legende. To je potvrđeno prepunom salom Gradske kuće, tišinom ali i smijehom publike dok govori Božo.

Da li je književnost i čitanje i Vaš hobi ili postoji još nešto pored knjiga uz šta se opuštate?

Književnost za mene jeste i posao i odmor, ali naravno da pored nje ima još mnogo stvari u kojima uživam. Kao svaka majka uživam i punim baterije pri interakciji sa svojom djecom. Tu su i prijatelji, uz koje ide Nikšićko pivo i smijeh. Tu je muzika i moji ljubimci, mačke i psi, po pravilu mješanci.

Sanja Vukićević, Grad Kulture