Otkrivanje puteva samostalnosti

Intervju s Mirkom Miličićem o izazovima i snazi osoba s invaliditetom

Osobe s invaliditetom imaju jednako pravo na samostalnost kao i sve ostale osobe. Međutim, ponekad imaju dodatne izazove i prepreke koje ih mogu spriječiti u postizanju potpune samostalnosti. Važno je pružiti podršku i resurse kako bi se svima omogućilo da žive nezavisno i samostalno. Mirko Miličić je osoba s invaliditetom koja je prošla kroz mnoge izazove na putu prema samostalnosti. Bez obzira na fizičke prepreke s kojima se suočava, Mirko je odlučan u svom cilju da živi samostalno i ispunjava svoje snove. Kroz svoju priču, želi inspirisati druge osobe s invaliditetom i pokazati im da je moguće prevazići prepreke i ostvariti samostalnost.

Kako ste odlučili živjeti samostalno i šta je bilo ključno za tu odluku?

Nakon povrede, proveo sam devet mjeseci u bolnicama i na medicinskoj rehabilitaciji, gdje sam se donekle oporavio. Uprkos najavama ljekara da neću moći ni samostalno da sjedim, odlučio sam se inatiti i odlučio sam da ću sjedjeti i živjeti sam. Moji roditelji žive u Plužinama na trećem spratu, pa sam puno razmišljao o tome. Ako bi me trebali popeti gore, vjerojatno se ne bih puno kretao i većinu vremena bih provodio ležeći ili sjedeći, što bi za mene bilo kao zatvor. Stoga je živjeti sam bila najlakša odluka u mom životu, ali i najbolja.

Koje su bile najveće prepreke s kojima ste se suočili prilikom ostvarivanja samostalnosti i kako ste ih prevazišli?

Najveća prepreka koju sam tada imao bilo je neriješeno stambeno pitanje. Živio sam u Igalu i plaćao stan, kao i medicinsku sestru koja bi me obilazila. Često sam se sretao s visokim cijenama iznajmljivanja stanova na primorju tokom ljeta, što je dodatno otežavalo moju finansijsku situaciju. Osobama s invaliditetom novac često predstavlja veliki izazov. Ako nemate vlastiti stan prilagođen osobama s invaliditetom, svaki stan u kojem se nađete zahtijeva dodatne troškove kako biste ga prilagodili svojim potrebama i omogućili sebi dostojanstven život. Lično, nisam imao veće prepreke osim finansijskih izazova. Sam se brinem o kućnim poslovima poput kuvanja, čišćenja i drugih obaveza.

Kako biste opisai svoj pristup životu i koje su osobine ili vještine bile ključne za Vašu samostalnost?

Gledajući kroz svoje iskustvo samostalnog življenja, smatram da je ključno biti uporan, istrajan i pomalo tvrdoglav u svojim namjerama. Kada sam obavijestio porodicu i prijatelje da ću živjeti sam, suočio sam se s vrlo malo pozitivnih komentara i podrške. Da nijesam bio uporan i istrajan u svojim namjerama, vjerujem da ne bih postigao ništa u životu.

Kako ste uspjeli pronaći svoju strast i svrhu u životu? Koje aktivnosti Vas ispunjavaju i donose vam sreću?

Ja sam inače vrlo komunikativna osoba i imam mnogo prijatelja, kako muških tako i ženskih. Ta podrška koju sam dobijao od ljudi mi je davala vjetar u leđa. Uživam u druženjima i volim raditi na sebi. Od kada sam korisnik kolica, primijetio sam značajan napredak u svom životu. Što se tiče mojih strasti, istaknuo bih svoju ljubav prema filmu i kuvanju, koje se nekako međusobno nadopunjuju.

Koje su najveće predrasude ili stereotipi s kojima ste se suočili kao osoba s invaliditetom i kako ste se nosili sa njima?

Što se tiče predrasuda, ima ih dosta, a možda je najveća ta da ljudi često, više iz neznanja, postavljaju negativne predrasude prema osobama s invaliditetom. Primijetio sam da se često suočavam s takvim stavovima. Na primjer, kad me ljudi vide, ponekad čujem komentare poput: “vidi ga mlad, greota kako je nastradao” i slično. Međutim, ja sam po prirodi osoba koja je rijetko osjetljiva na tuđe komentare ili mišljenja. Jednostavno, guram svoju priču i ne dopuštam da me predrasude zaustave ili utiču na mene.

Možete li nam opisati neke konkretne primjere situacija u kojima ste demonstrirali svoju samostalnost i kako su Vas takve situacije inspirisale?

Jako sam srećan što sam nakon nekoliko godina u kolicima uspio pronaći posao, kupiti stan i opremiti ga. Prije dvije godine sam čak kupio automobil kojem sam prilagodio ručne komande, tako da sam u 98% svojih dnevnih aktivnosti potpuno samostalan. Ipak, uvijek vjerujem da se može postići još više i da uvijek ima prostora za poboljšanje.

Koje savjete bi dali drugim osobama s invaliditetom koje žele živjeti samostalno, ali se možda osjećaju nesigurno ili su zabrinute zbog prepreka koje bi mogle naići?

Moj savjet osobama s invaliditetom bio bi da budu izuzetno uporni u svojoj namjeri da postignu samostalnost. Gledajući konkretan primjer iz svog života, ja ne osjećam ništa od grudi naniže, što znači da mi praktično samo ruke funkcionišu. Uprkos tome, uspio sam živjeti samostalno, obavljati kućne poslove, kuvati, čistiti, voziti, raditi i svakodnevno prelaziti kolicima do 30 kilometara. Mislim da bi svako trebao barem pokušati živjeti samostalno, čak i ako je teško. Razumijem da ljudima prolazi mnogo toga kroz glavu, kao što su brige o tome kako će se nositi s određenim situacijama ili šta će biti ako nešto krene po zlu. Sigurno je da će ljudi doživjeti dodatno opterećenje raznim pitanjima i strahovima ako se odluče za samostalan život. Međutim, mislim da je najbolje konsultovati se s nekim ko već živi samostalno, ako poznajete takvu osobu. Komunikacija s tom osobom može vam pružiti korisne savjete i iskustva, te vam pomoći da osmislite vlastiti plan i rutinu života. Svaki invaliditet je drugačiji, pa je ključno informisati se i prilagoditi vlastiti plan prema svojim specifičnim potrebama.

Kako se nosite s fizičkim izazovima u svakodnevnom životu? Koji su neki praktični savjeti ili trikovi koje biste podijelili sa drugim osobama s invaliditetom?

Od fizičkih izazova, po meni najveći je nedostatak prilagođenosti naših ulica i trotoara osobama s invaliditetom, posebno korisnicima invalidskih kolica. Trenutno stanje nije zadovoljavajuće i predstavlja veliku prepreku za samostalno kretanje. Međutim, nadam se da će u narednom periodu kolektivna svijest o važnosti pristupačnosti i inkluzivnosti postati sve jača, te da će biti sve manje i manje takvih prepreka. Potrebno je kontinuirano raditi na poboljšanju infrastrukture kako bi se osigurala pristupačnost za sve građane, bez obzira na njihove fizičke sposobnosti.

Kako biste opisali filozofiju samostalnog života osobama koje nisu upoznate s njom i koje misle da osobe s invaliditetom trebaju stalnu brigu ili pomoć?

Po mom mišljenju, nema neke velike filozofije u tome. Ponavljam, jako je važno da mi sami zaista želimo živjeti samostalno, da budemo uporni i istrajni u tome. Mislim da su te tri stvari ključne, a ostalo će se samo od sebe posložiti. Treba imati na umu da čak i osobe koje nemaju invaliditet ponekad trebaju brigu i pomoć. Stoga, nije ništa loše ako nam povremeno zatreba tuđa pomoć. Međutim, ključna stvar je da se ne navikavamo na tu pomoć jer to može biti kontraproduktivno. Cilj je da ostanemo nezavisni i ne postanemo nesvjesno zavisni o tuđoj pomoći.

Kako biste željeli da se društvo mijenja kako bi bilo još inkluzivnije za osobe s invaliditetom? Koje korake smatrate važnim za postizanje te promjene?

Naravno da želim da se društvo mijenja na bolje i da osobe s invaliditetom budu viđene kao ravnopravni članovi društva, a ne kao manje vrijedni. Smatram da je najveći problem, konkretno kod osoba s invaliditetom, zapošljavanje. Mislim da bi to trebao biti prvi korak ka inkluziji osoba s invaliditetom u društvo. Stoga ističem važnost zapošljavanja osoba s invaliditetom kao prioritet. Potrebno je stvoriti prilike za njihovu aktivnu participaciju na tržištu rada, pružiti im jednake mogućnosti i podršku kako bi mogli ostvariti svoj puni potencijal.

Pripremila:Milijana Vujović

0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *