Radomir Rade Đurković – rođen početkom XX vijeka, živjeće vječno

Poeta, graditelj;                                                                                                    

Graditelj, stvaralac, umjetnička duša!

Radomir Rade Đurković (92 godine) – Nikšićanin, Banjanin, vedrog duha, naklonjen ljubavi, poeziji, porodici; graditelj kuća, poeta, niže stihove – izvrsne osmerce. Napisao je oko 50 pjesama, sakupljene su u jednoj pjesmarici na kojoj piše: „Radomir Rade Đurković – rođen početkom XX vijeka, živjeće vječno″. Neke od svojih pjesama dao je guslarima Miljaniću i Koprivici da pjevaju uz gusle, čime je poeta, kroz svoja djela, zasigurno obezbijedio  besmrtnost.

Jedan je od onih srećnih ljudi koji imaju veliku familiju, zdravo i srećno potomstvo, a jedan je od rijetkih koji je dočekao brojnu praunučad. Najponosniji je upravo na svoju porodicu, koju čine pet sinova, dvije kćerke, dvadeset dvoje unučadi i trideset dvoje praunučadi. Uz svoju djecu, 14 godina je odgajao i djecu od sestre kada su ostala bez oca. Od njegovo sedmoro djece, petroro je fakultetski obrazovano.

Oženio se kada je imao 17 godina, pa je i unuka nagovorio da se mlad oženi, čim je bio punoljetan. Smatra da nema života bez braka i poručuje i onima koji kažu da ne mogu da se ožene jer nemaju posla da im to nije izgovor – ručak neka podijele, ljubav i zajedništvo će ih ojačati i biće im lakše u dvoje.

Većinu radnog vijeka je bio zaposlen u Građevnskom preduzeću. Znao je nekada za jedan dan da ozida kuću, a sagradio ih je više od dvije stotine. Graditelj, stvaralac, umjetnička duša! Inspiriše ga ljubav koju naročito cijeni. Dok starina recituje stihove, prisjeća se ranih ljubavi, sastanaka, ispraćaja u vojsku, ljubavnih patnji, kockanja. Kocke i ljubavi se i danas ne odriče. Udovac, emotivnu partnerku ima, hvali je, voli, sa puno ljubavi priča o njoj, a njenu sliku nam vadi iz novčanika da se uvjerimo u njenu ljepotu i u poznim godinama.

Pričajući brojne anegdote iz mladosti prisjetio se situacije kada je jedna djevojka po noći pješačila 50 km da bi ga vidjela na trenutak na željezničkom stajalištu, da ga isprati na put. Priznaje da to tada nije cijenio koliko je trebalo.

Pričajući o sebi, svom životu, porodici, prijateljima, ljubavi i avanturama, čvrsto svima daje do znanja da je suština života ljubav i porodica. Zahvaljujući njegovom talenatu za pisanje stihova, generacije će pamtiti događaje i ljude opjevane u njegovim pjesmama. Za sobom će ostaviti neizbrisiv trag, brojno potomstvo, mnošto sagrađenih kuća i napisanih stihova. Slušaće se i čitati o ostvarenim i neostavrenim ljubavima, čežnji, nadanjima,  usamljenosti, iščekivanju, a sve sa vedrinom u tonu i ponekom pošalicom kroz rime.

..” Lete misli na sve strane

u mladalačke moje dane.

A ta misa` ljubav skriva,

pa me vuče želja živa.

Da pozdravim drugaricu,

poštovanu gospođicu

na te gore toga kraja,

vječitoga moga raja

tu su vazda gorske vile

od vijeka vazda bile.

Pa i mome srcu ta je 

mlada cura najslađa je 

za njom mi srce vene

i do ovog godi mene. 

Mom srcu lijek traži 

mojoj dragoj `vako kaži,

da se često sjeća mene

i šilje mi uspomene.

Od ljepote njene fine

moje jadno srce gine

a visine njenog stasa

suze lijem svakog časa…”

Djela čine ljude besmrtinim, pa ne sumnjamo da će djed Rade živjeti vječno, baš kao što stoji u naslovu njegove pjesmarice.

GRAD KULTURE