Unutar uma: Razgovor o mentalnom zdravlju i snazi brige o sebi

Svako ljudsko biće prolazi kroz svoje jedinstvene emotivne izazove i stresne situacije. U tom kontekstu, briga o mentalnom zdravlju igra ključnu ulogu. U ovom svijetu punom izazova, posjeta psihologu može biti dragocjeno iskustvo koje nam pomaže da dublje razumijemo sebe, naučimo kako se nositi sa životnim teretom i unaprijedimo svoju mentalnu dobrobit. Nemojte zanemarivati svoje mentalno zdravlje; ono je jednako važno kao i fizičko zdravlje. Biljana Andrijašević, specijalista psihologije, ispricala nam je koliko su mladi spremni da potraže psihološku pomoć.

1.Kako psiholozi mogu doprinijeti razbijanju predrasuda o posjeti psihologu i poboljšanju mentalnog zdravlja?

Pojam mentalnog zdravlja, nažalost, još uvijek nije dovoljno razjašnjen, i dalje postoji stigma da odlazak kod psihologa ili psihoterapeuta nužno znači da je neko psihički nestabilan ili ‘lud’. Mentalno zdravlje, po samoj definiciji, nije samo odsustvo mentalnog poremećaja, nego stanje blagostanja u kojem svaka osoba ostvaruje svoj potencijal, nosi se sa svakodnevnim stresom i ima sposobnost produktivnog rada. Samim tim, mentalno zdravlje je osnova sveukupnog zdravlja. Psiholozi i psihoterapeuti su edukovani pojedinci, a sam proces psihoterapije i savjetovanja je stručno vođen razgovor koji se temelji na odnosu između klijenta i terapeuta. Prvenstveno treba edukovati pojedince o svemu što podrazumijeva zvanje psihologa i psihoterapeuta, kako bi znali da se psihologu mogu obratiti svi oni koji osećaju potrebu da sa nekim razgovaraju o problemima, nedoumicama i svakodnevnim poteškoćama koje remete njihovo funkcionisanje.

2.Kako se promijenila percepcija i prihvatanje psihoterapije tokom poslednjih godina, i koje su promjene primjećene u društvu?

Željela bih istaći da me raduje i ohrabruje činjenica da sve veći broj mladih ljudi je spreman zatražiti psihološku podršku, shvatajući značaj mentalne higijene i prepoznajući potrebu da rade na svom rastu, razvoju i ispunjenju života smislom. Kao društvo, počinjemo shvatati da svijet u kojem živimo obiluje teškoćama i izazovima koji su stalni izvor stresa i samim tim  narušavanja mentalnog zdravlja. Mentalne teškoće nisu nešto što se bira, ali su nešto što može svakome da se desi; neki su pojedinci izloženiji zbog genetske predispozicije, okoline i porodičnog okruženja u kojem odrastaju, ali to ne znači da ne može svako od nas da ima određene teškoće, iako je moguće ih prevazići blagovremeno i uz adekvatnu podršku. Pandemija je donekle demistifikovala pomagalačka zanimanja, ali bih takođe istakla uticaj okruženja u smislu da to nazovemo ‘praćenjem trendova’; u razvijenim zemljama svaki pojedinac ima svog terapeuta, i to se negdje prenosi i iz zemalja u okruženju. Mogućnost online terapija je sve prisutnija i daje gotovo iste rezultate kao i terapija u ordinaciji.

3.Kakvu ulogu igraju kultura i tradicija u percepciji psihološke pomoći na Balkanu?

Balkanski narod je preživio različite teškoće, ratove i stradanja, i negdje postoji uvjerenje o snazi i junaštvu. Dugo se smatralo, iako i danas to postoji, da je traženje psihološke podrške stvar nemoći, slabosti i nedostatka adekvatnosti. Postoje društvene i internalizovane stigme. Društvene stigme odnose se na društvo koje formira negativna uverenja o traženju pomoći. Na primer, dugogodišnja stigma oko traženja pomoći i odlaska na psihoterapiju dovodi do toga da se mnogi pojedinci osećaju kao da su bolesni i ludi. S druge strane, internalizovana stigma predstavlja obezvređivanje samog sebe, gdje osoba internalizuje negativna uverenja drugih ljudi. To sve dovodi do smanjenja samopouzdanja, pri čemu osoba sebe obezvređuje i vjeruje da je društvo neće prihvatiti ako potraži pomoć.

4.Kako bi se mogla poboljšati edukacija i informisanost ljudi o psihologiji kako bi se smanjila stigma?

Negdje je preporučeno da se već u okviru osnovnog obrazovanja govori o mentalnom zdravlju i da se sprovode radionice koje uključuju učešće učenika školskog uzrasta. Takođe, različiti promotivni materijali trebaju biti dostupni, a trebalo bi naglašavati značaj prepoznavanja bilo kakvih promjena u ponašanju ili raspoloženju koje dugo traju, te ih imenovati i obratiti se stručnim licima. Veliki značaj imaju mediji i društvene mreže u promociji pomagačkih profesija i slobodi govora o problemima. Trebali bismo razumjeti da ne treba ostaviti stvari da se same od sebe riješe, jer je to nemoguće. Značajno je i kako percipiramo pomoć. Ako shvatimo da će nam koristiti, skloniji smo da je tražimo i pružimo prostora za razgovor o onim ljudima koji su uspješno prevazišli životne poteškoće. Trebali bismo shvatiti da je život pun izazova, ali da smo sposobni da ih prevaziđemo i funkcionišemo u punom psihičkom zdravlju.

5.Koje su najčešće prepreke s kojima se ljudi suočavaju kad razmišljaju o odlasku psihologu, i kako ih prevazići?

Prvo želim spomenuti da postoji dugogodišnja problematika u razumevanju profesija psihologa, psihijatara i psihoterapeuta u vezi sa oblastima njihovog rada. Gdje se problem često prepoznaje jeste kada se pojedinac odluči potražiti pomoć. Postoji i uverenje da je psihoterapija i odlazak kod psihologa namenjeni samo onima koji imaju ozbiljne psihičke poteškoće. Strah od toga da će odlazak na psihoterapiju izložiti pojedinca “raskrinkavanju” i osećaju da je terapija bolna i neprijatna, takođe su prisutni.

Predrasude da je osoba dovoljno jaka da sama sebi pomogne, da će se problem sam od sebe rešiti, da je to dugotrajan proces čiji efekti nisu odmah vidljivi, da su potrebne velike količine novca, i dalje postoje. Pitanje je i kako će okruženje reagovati kada sazna da neko ide kod psihologa/psihoterapeuta.

6.Možete li podijeliti savjet za ljude koji se dvoume da potraže psihološku pomoć?

Ono što je zajedničko za sve one koji odluče da zatraže psihološku pomoć, savjetovanje ili psihoterapiju je hrabrost i spremnost da preuzmu odgovornost za sopstveni život, suoče se sa svim izazovima koje život nosi i shvate da su to zdravi ljudi koji brinu o svom mentalnom zdravlju. Prepoznaju da mogu poboljšati kvalitet svog života, a samim tim i svih onih koji su im važni. Nije sramota biti ranjiv i potražiti pomoć. Sposobnost da budemo kreatori sopstvenog kvalitetnog života je snaga, a ne slabost.

Neophodno je odvojiti vrieme za sebe, pronaći načine za opuštanje, baviti se nekom fizičkom aktivnošću, prihvatiti da ćemo se često osjećati frustrirano, da je to dio života i da nisu sve stresne situacije vrijedne našeg zdravlja. Trebamo oprostiti sebi jer smo tada radili najbolje što smo mogli u tom trenutku, suočiti se sa problemima i potražiti pomoć.

Važno je razmišljati u smjeru da mišljenje okoline ne treba biti važnije od naše sopstvene dobrobiti i sreće.

Autor Milijana Vujović