Sopranistkinja Bojana Marković, rođena je u Nikšiću. Nakon završenog osnovnog muzičkog obrazovanja na klavirskom odsjeku u Školi „Dara Čokorilo”, upisuje  Srednju muzičku školu „Vasa Pavić“ u Podgorici, odsjek solo pjevanje, kod profesorice Larise Dašić Simović. Diplomirala je solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, u klasi profesorice Radmile Bakočević.Za vrijeme studiranja Marković je učestvovala na prestižnim takmičenjima, gdje je osvojila brojne nagrade. Završila je master studije na odsjeku za solo pjevanje na Konzervatorijumu u Barseloni, kao stipendista Vlade Crne Gore.

Bojana, muzikom se bavite još od ranog djetinjstva. Možete li nam reći kada se prvi put pojavila ta ljubav i strast prema notama?

Ljubav prema muzici počela  je od  kad znam za sebe. Prve note mislim da sam ispoljila od trenutka kada sam progovorila. Često moji umiju da se našale i kažu: „Ti si prvo počela da pjevaš, pa si progovorila“

Muzički ste se usavršavali kroz pohađanje osnovne i srednje muzičke škole, zatim i Muzičke akademije u Sarajevu . Kada ste ustanovili da muzika za Vas nije samo hobi, već i životni poziv?

Kako sam već rekla u prvom odgovoru, odavno je to bilo nešto što je, da kažemo, bilo očigledno. Pored muzike, mnogo me je interesovao i sport, ali, kako sam bila i previše ekstremna u sportskim aktivnostima, mislim da me je upravo moja familija “gurala” ka ovome što sam danas.

 Završili ste master studije na odjseku za solo pjevanje na Konzervatorijumu u Barseloni. Da li možete podijeliti sa nama neke zanimljive utiske vezane za usavršavanje u Barseloni?

Barselona je grad koji mi je uvijek, još prije upisa master studija, bio jedan od omiljenih evropskih gradova. Kada sam dobila odgovarajuću stipendiju za nastavak usavršavanja, znala sam tačno gdje će to biti.Već sada, nakon skoro četiri godine boravka u toj zemlji, u tom magičnom gradu, mogu da kažem da se ni jednog trenutka nisam pokajala.Barselona mi je pružila odlično usavršavanje, mnogo nastupa, raznih projekata, putovanja, prijatelja i, možda ono što je i najvažnije u nekom profesionalnom smislu, kontakata za sve što dalje slijedi.

 Bavite se prije svega klasičnom muzikom, međutim, pjevate i tradicionalnu i duhovnu muziku. Da li to znači da talenat ne zna za granice kada je u pitanju samo jedna vrsta muzike?

Pored klasične muzike, koja mi je profesija, mnogo volim da pjevam i, što je mnogo važno, pronalazim sebe u izvođenju tradicionalne i duhovne muzike. Na našim prostorima uglavnom i izvodim tu muziku, jer je nekako bliža i prisnija našem narodu.Ljudi umiju da prepoznaju sve ono što ja radim i to mi je uvijek bio podstrek da nastavim još bolje, kao i da doprinesem širenju naše kulturne scene.Kad nešto voliš i dobar si u tome, granice ne treba ni da postoje.

 Šta smatrate da je najveći izazov tokom stasavanja u opersku pjevačicu?

 Interesantno pitanje. Mislim da nijedno dijete, kada počinje da se bavi ovim pozivom, nije svjesno u šta se upušta, šta ga čeka i koliko puta moraš da padneš i ustaneš, da bi, iole, došao do nekog uspjeha.Ne bih da se mladi ljudi koji se bave ovim pozivom prepadnu od ovih riječi, ali treba da budu svjesni da moraju da se posvete tome što rade, ako misle da im to bude budući poziv.Imala sam sreću da učim od velikih imena, velikih majstora u svom zanatu,  upijala sam razne cake i trudila se da primjenjujem sve ono što su govorili. Namjerno kažem „trudila“, jer u procesu učenja, sve ono što ti neko kaže, u tom trenutku izgleda mnogo teško. Svaki organizam reaguje drugačije i, u suštini, sami moramo da se pozabavimo našom anatomijom, upoznamo naš organizam da bi shvatili kako reaguje. Kasnije, sve to što smo naučili, treba da primijenimo na najbolji mogući način.Pravilno pjevanje je jedan kompleksan proces i, samim tim, smatram da, dok god se profesinalno baviš pjevanjem, moraš biti u treningu i vježbi.

 Za vrijeme studiranja učestvovali ste na prestižnim takmičenjima gdje ste osvojili brojne nagrade. Možete li izdvojiti jedno sa kojeg nosite posebna sjećanja i iskustva?

Svakog takmičenja i nastupa se rado sjećam i svako, za mene, ima neku posebnu priču.Uvijek sam najveću tremu i odgovornost imala kada sam nastupala i pjevala u mojoj državi, pred mojim ljudima. To je bio i biće uvijek neki poseban osjećaj.Kada pričamo o takmičenjima, najljepše sam se osjećala poslije internacionalnog takmičenja u Rimu, gdje sam osvojila drugo mjesto.Prethodno sam bila toliko bolesna da sam na sam dan takmičenja htjela i da odustanem, ali, na moju veliku sreću, profesorica me ubijedila u suprotno i ispostavilo se kao dobro rješenje.

Što se samih nastupa tiče, do sad, najznačajniji mi je bio cjelovečernji koncert u Strazburgu, posvećen hiljadugodišnjici katedrale Notre Dame. Izdvojila bih i projekat koji smo radili u Španiji, čija se završnica realizovala u jednoj od najljepših operskih kuća u Evropi – u Operi Liceu.

Da li možete da napravite paralelu između kulture kod nas i u inostranstvu?

Mladi ljudi u inostranstvu imaju priliku da slušaju koncerte i prisustvuju probama istih, mnogo češće i više nego kod nas. Mediji su usmjereni na visoku kulturu, tako da se mladima od najmlađih dana razvija ta svijest o operi, pozorištu, literaturi i samim tim, visoka kultura postaje dio svakodnevnice.Kod nas je to drugačije, ali me svakako raduje kada vidim bilo kakav pomak u tom smislu. Imamo mnogo talentovanih i obrazovanih ljudi koji su spremni da doprinose našoj kulturi. Iz dana u dan, to sve ide na bolje. Imamo mnogo više pozorišnih predstava, festivala klasične muzike i iskreno se nadam još većem broju istih.

Trebalo bi mladim i talentovanim ljudima dati što više prostora da djeluju i ostvaruju uspjehe u svojoj zemlji.

 Za kraj, da li imate da poručite nešto čitaocima našeg sajta?

Sve čitaoce bih srdačno pozdravila, zahvalila se svima koji njeguju i podržavaju mlade i talentovane ljude, koji se bave kulturom i koji se trude da je uzdižu iz dana u dan.

Mladim umjetnicima bih poručila da vrijedno rade, vjeruju i istraju u svemu što žele.

Jelena Mitrović, Grad kulture