Slikarstvo je prozor u dušu umjetnika, gdje boje i potezi kista oživljavaju njihove najdublje misli i osjećaje, stvarajući vizualnu simfoniju koja prelazi granice riječi. To je čarobna igra svjetlosti i sjene, koja nas vodi na putovanje kroz nevidljive svjetove i otvara vrata mašti, čineći svijet ljepšim i bogatijim mjestom. Slikarstvo je jezik bez riječi, umjetnost koja se ne može opisati, već se mora doživjeti, osjetiti i dozvoliti da nas zahvati svojom tajanstvenom privlačnošću.

Milena Krivokapić nam je ispričala kako se rodila njena ljubav prema slikarstvu, kao magičan susret boje i svjetlosti,  ostavljajući neizbrisiv trag u njenom srcu pokazujući joj da umjetnost može biti nevjerojatno moćan izraz ljepote i slobode.

Koja je bila Vaša inspiracija za ulazak u svijet slikarstva i kako ste razvili svoju umjetničku strast?

Umjetnost je nekako uvijek bila zastupljena u našoj porodici, to je bila porodica prosvjetnih radnika. Upravo sam juče pominjala sliku mog oca koji je bio jako talentovan nesuđeni slikar i taj njegov pejzaž čitav život se nalazi u našoj kući, pejzaž koji je uradio sa 14  godina i koji je nekako ostavio utisak na sve nas.

Moja sestra i ja smo naslijedile tu izražajnu liniju, jaku liniju, dobar crtez od njega i obje smo u slikarstvu. S druge strane i majka je isto povukla stranu ka primijenjenoj umjetnosti, naročito ka pravljenju nekih modnih detalja, aksesoara, torbi itd.

Kako bi opisali svoj umjetnički stil i kako se razlikujete od drugih slikara?

Moj umjetnički stil, odnosno stil koji je trenutno aktuelan, počeo se razvijati tokom 20. vijeka, posebno u 60-ima i 70-ima. Radi se o asocijativnoj apstrakciji, apstraktnom slikarstvu i apstraktnoj ekspresiji. Mnogi ljudi primjećuju da moj rad pomalo podsjeća na stilove Lubarde ili Fila Filipovića, s određenom dozom slobodarskog manira. Ipak, moj stil ima i svoje jedinstvene karakteristike. Bez obzira na to, svaki izraz i stil su uvijek oblikovani ličnim iskustvom. Jedina razlika u mom slučaju može biti da radim na velikim formatima, što zahtijeva ogroman fizički napor.

Koje tehnike i materijale najviše koristite u svom radu? 

Lično, najviše volim da koristim crtačke tehnike. Volim da njegujem taj apstraktni izraz poslednjih godina – crtački. Uglavnom koristim tuš, pastel, kombinujem tehnike. Kada je u pitanju slikarstvo, posebno volim raditi sa uljanim bojama. One su nekako postojanije i jače i lijepo se kombinuju i miješaju.

Koje teme ili ideje često istražujete u svojim slikama i zašto su Vam one važne?

U početku sam se, kao što je često slučaj, bavila figurativnim slikarstvom. Uglavnom sam istraživala misao u odnosu između života i smrti, bavila sam se anatomskim crtežom, skeletom, čovjekom, ljudskom građom. Portret je takođe čest motiv u mom radu. Međutim, u posljednjih 2-3 godine, u odnosu na taj sadržajni dio rada o životu i smrti, više sam se fokusirala na važnost procesa i važnost života jednog umjetničkog djela. Zbog toga sam negdje napustila taj reprezentativni, sadržajni dio u korist izgradnje apstraktnog izraza. Osnovna ideja je da se likovno djelo gradi bez unaprijed planiranog sadržaja i motiva, već da se gradi isključivo iz jednog prostora praznine na bijeloj podlozi ili iz nekog unutrašnjeg prostora praznine, možda čak i podsvijesti, nečega što je nepoznato, još neistraženo.

Da li postoji neki slikar ili umjetnički pokret koji je posebno uticao na Vas i vaš rad?

Postoji više njih: Direr, Mikelanđelo, Van Gog. Na našim prostorima bi to bio Dado Đurić, Lubarda, Ilija Burić. Mnogo je umjetnika, tu je i mladi umjetnik iz Hercegovine sa kojim sam imala lijepu saradnju – Vladimir Tomić, njegov izraz je zaista autentičan i zanimljiv.

Recite nam nešto više o Umjetničkom centru, kako ste došli na ideju o osnivanju ove škole slikanja? 

Više bi se moglo reći da su me okolnosti dovele do te ideje. Posle studija se dešava stvarni život i borba za egzistenciju. Imala sam par godina iskustva rada u prosvjeti. Iako sam se trudila da nađem adekvatan posao, nisam imala dovoljno jake veze da upadnem na takvo mjesto. Međutim, nekako se desilo to jedno životno raskršće, gdje je morala da se donese odlučna prelomna odluka, a to je ili da se pokrene neki sopstveni posao ili da se borim sa državnim institucijama. Kao pojedinac nijesam imala dovoljne želje da se toliko mentalno trošim na tu borbu, protiv sistema koji je ustanovljen otkad znam za sebe. Odlučila sam da tu energiju preusmjerim tako što ću rizikovati, probati nešto svoje. To je jedna od najljepših i najboljih odluka koje sam donijela i to mogu da zaključim nakon godinu dana našeg zvaničnog postojanja i poslovanja.

Sa kojim preprekama i izazovima ste se do sada sretali kao slikarka?

Bilo je mnogo prepreka.

Najveća prepreka od svih koje se dešavaju jeste one koje čovjek prouzrokuje sam sebi, tako što možda sumnja u svoj poziv, svoje sposobnosti i mogućnosti. Osnovna prepreka jeste što se od tog nekog ličnog, stvaralačkog rada ne može živjeti, tržište je dosta loše. Nekako postepeno i mi kao jedna zajednica treba da izgradimo i odnos prema kulturi i da cijenimo rad, umjetničko djelo.

Kako koristite svoju umjetnost, na koji način bi izrazili svoje stavove i mišljenja o društvenim, političkim ili kulturnim pitanjima?

Obzirom da se moj rad, odnosno taj moj umjetnički stil, ne može okarakterisati kao društveno angažovan rad. To je potpuna umjetnost koja je lišena nekog sadržaja, značenja. To sam posmatrač na osnovu nekog svog osjećaja tumači i svako vidi različito. U pitanju je apstraktna umjetnost, djela su prilično haotična, pa bi se moglo reći da je to opšte stanje haosa na likovnim djelima, možda neki moj stav prema društvu i sredini. Taj haos ima neke skrivene mehanizme, logike i uređenja, tako da može da funkcioniše i da ima fin odraz.

Kako Vi vidite svoj umjetnički put u budućnosti?

Nadam se da ću u budućnosti postići ono što mi je najvažnije, a to je naći ravnotežu između posla kojim se bavim privatno, odnosno tog pedagoškog rada jer umjetnički centar je uglavnom vezan za časove crtanja i slikanja i između toga da se posvetim svom radu, svom stvaranju, što mi je primarni cilj. Svakako planiram da rad u buduće plasiram negdje, da konkurišem za izložbe, galerije, da izlažem možda negdje i van granica Crne Gore. Vidjećemo šta će se desiti.

Pripremila:Milijana Vujović