,,…opštu svjetlost sunce sakri,

Iz potaje puška  puca,

Mrak je svude ! Crnoj Gori,

Zaljegoše oba sunca  !“

U navedenijem stihovima  knjaz Nikola je iskazao lični osjećaj i  bojaznost za dalju sudbinu  Crne Gore , nakon što je ubijen knjaz Danilo u Kotoru  1.avgusta 1860. Knjaz Danilo koji je učvrstio državnu vlast i zahvaljujući veličanstvenoj pobjedi Crnogorske vojske na Grahovcu 13.05. 1858. Godine, nametnuo evropskijem silama na Carigradskoj konferenciji  rješenje Crnogorskog pitanja. Kao rezultat toga uz značajna teritorijalna proširenje dobio i zvanično razgraničenje Crne Gore sa Osmanskim Carstvom, Što predstavlja najznačajniji događaj u borbi za obnovu Crnogorske nezvisnosti.  Te zbog tijeh zasluga kao i zbog energičnosti i čvrstine vladanja Nikola izjednačava ličnost knjaza Danila sa sjajem sunca.

Iako je sa nesigurnošcu  i bojzni i za sebe i za Crnu Goru sjeo na stričev prijesto, knjaz Nikola ce učinjeti mnogo,  kao vojskovođa, kao državnik i kao diplomata. Iako će veliki dio njegovijeh zasluga biti srušen po želji velikijeh sila, ostale su vrijednosti koje je utemeljio u crnogorskom duhu i koje čuvaju sve generacije nakon njega. Građansko društvo i multietnički sklad kao i značajan broj kulturnih spomenika i civilizacijskih tekovina.

Tokom Veljega rata opsada Nikšića je trajala 47 dana, da bi 27. avgusta 1877.godine vojni zapovjednik miralaj (i) Skender-beg predao ključeve grada knjazu Nikoli I Petroviću. [1] Tokom opsade Nikšićki grad je bio užasno stradao , tako ga gotovo nije bilo kuće koja nije bila pogođena granatom .[2] Gavro Vuković svjedoči da su grad i varoš pretrpljeli ogromnu štetu: ,,Zidovi i  onako trošni ,izrazvaljivani , kuće oštećene, krovovi porušeni“.[3]  Kada su se stekli povoljniji uslovi , početkom 1883.godine knjaz Nikola je odlučio da pristupi izgradnji nove varoši u Nikšiću. Izradu plana buduće varoši povjerio je inžinjeru Josipu Sledeu Šiliviću , koji se sa odobrenjem Austrougarskih vlasti odazvao knjaževu pozivu i u toku čitave decenije projektovao i nadzirao izgradnju niza značajnih objekata u Crnoj Gori.[4] U jezgru buduće varoši inžinjer Solade je planirao prostrani četvorougaoni trg i još četiri manja u ostalim reonima, povezane širokim , pravim ulicama .  Izgradnja Nikšićke varoši privukla je veliki broj zidara iz Dalmacije, Italije, Boke Kotorske i Hercegovine, tako da polovinom 1884.godine Glas Crnogorca pisao da se varoš iz temelja podiže. Dok 1885.godine Glas Crnogorca prenosi depešu sa zbora Nikšićana knjazu Nikoli sa izrazima zahvalnosti. ,, Nikšić danas divan i svijetao , kuće dovršene, trgovina sva premešena i useljena , pijaca velika sa šest pobočnih ulica lijepo posalidžana i pijeskom nasuta , koje je tvoja hrabra vojska , sve uz pucanj iz pušaka i popijevku junačku , izradila.“[5]  Oslobodioci su u Nikšiću zatekli samo stari kameni most na Duklo, zadužbinu uglednog Hadži Ismaila Mehmednikića , preko kojega je vodio karavanski put prema Gacku i Mostaru. No upornijem i istrajnijem radom Nikšić relativno brzo dobija novo lice.  Na rođendan knjaginje Zorke 11.decembra 1887.godine završeni su radovi na zgradi Nikšićke bolnice, koja je tada ime dobila, jer osim simbolike rođendana knjagine, knjaz Nikola je priložio 4000 fiorina koje stekao prodajom ovnova i volova  koje je bio dobio od zvanica na vjenčanju knjaginje Zorke i srbijanskog kneza Petra Karađorđevića.  Prijem i liječenje bolesnika otpočeo je doktor Đuro Kustudić tek 14.marta sledeće godine u prisustvu guvernera Šaka Petrovića.[6] Od velikih građevinskih projekata vrijedno je izvdvojiti most Vuka Mićunovica (1888.g) , Carev most (1894.g), Knjažev dvorac , Stari dvor /  opisano u predhodnim člancima / , kolski put od Danilovgrada do Nikšića  ( 1886-1892), javno osvjetljenje ,, opšta želja i prijeka potreba„ uspostavljeno je 1899.godine, kada je na čelu opštinske uprave bio Obren Rnjez.[7] Izgradnja kanalizacije za odvođenje površinskih voda otpočela je 1906.godine, za vrijeme upravljanja opštinom Sava Kustudića.  Svečano osvećenje Sabornog hrama u Nikšiću izvršeno je 15.avgusta 1900. godine. Prva poštanska sandučad su postavljena 1902.godine,  kod knjižare Nika Ivankovića i kafana Ivana Vujice i Maksima Jovanovića .  Prvi industrijski objekat Crnogorska pivara ,, Onogošt“  sagrađena je 1896. godine.  U Nikšiću je osnovano Pozorišno društvo 1884. godine, a  prva pozorišna predstava je u Nikšiću 1879.g. samo dvije godine nakon oslobođenja Nikšića.  Nikšić postaje grad kulture i književnosti, devedesetih godina devetnaestoga vijeka se otvarju prve knjižare, čitaonica, štamparija, biblioteka, pjevačko društvo Zahumlje. Da bi se početkom dvadesetoga vijeka uradile nove zgrade za osnovne škole kao i za nižu gimnaziji.

Crnogorci iako nijesu brojem nadmašivali Hercegovce,Bokelje ni Starosidioce, oni si ipak u onom vremenu nametnuli bili svoja shvatanja i svoje poglede na život i ljude.[8] Crnogorci su sebe smatrali za najbolje i najzaslužnije , pa se na sve druge gledali kao na niže od sebe. Oni su u svemu tražili prvjenstvo , pa su njima najviše i dodjeljivana činovnička mjesta i druga zvanja. Crnogorci su se rijetko odavali trgovini, zanatima još manje , jer su držali da nije dostojno junaka opasati kecelju kao žena, prljati ruke i od toga živjeti. Zato su na trgovce i zanatlije gledali kao na ljude nižeg reda , kojima je više bilo do zarade , nego do junačkog obraza i ponosa, pa su ih , po izvjesnim artiklima , koje su držali u radnjama pogedno nazivali: ,, lamarima „ , ,,iglarima „ i,,čivitarima.“ [9] Najteže zasigurno u početku je bilo Starograđanima. Na njih su Crnogorci gledali kao na raju tursku  i nazivali su ih slugama i đugumašima turskim.[10] Ljude koji su doselili iz prostora Stare  Srbije, iz okoline Pljevala i Bijelog Polja ,nazivali su  ,, Zatarcima „ u jednom tonu u kome je bilo i omalovažavanja. I to su bili jedni od najsiromašnijh Nikšićkih stanovnika. Dok za razliku od njih doseljenici iz Risna su se izdvajali po udobnijem životu, umješnošću u radu i štednji.  Hercegovci iako su bili najbrojniji , i njihovi glavari nosili titule serdara , vojvoda, barjaktara , komandira, koje im je za zasluge dao knjaz Nikola , ipak nijesu uživali toliko poštovanje i priznanje od strane Crnogoraca. [11]  No na suprot hercegovačkih glavara u Nikšiću se istakla mladež iz hercegovačkih varoši Mostara, Trebinja, Bileće , Stoca , Nevesinja. Mladi , poletni , nesputani tradicijama , druželjubivi , oni su najviše dali ton varoškom životu. A kao napredniji i kulturniji ,donojeli su novosti u grad, pjesmu , kolo, zabavu, priređivanje bakljada i drugo , te su najviše uticali na živost u onom društvu.                Vremenom ove razlike među građanim sve više su se ublažavale. Tradicije su gubile vrijednost, manje se gledalo kakvoga je ko roda i porijekla , a čovjek se sve više cijenio po ličnim sposobnostima. Sticanjem imanja trgovci su postajali sve nezavisniji naročito prema glavarima , koji su ponekad morali ugađati protiv svoje volje. Živeći od malih plata , a ne radeći i ne privređujući gotovo ništa, glavari su postajali sve više zavisni od trgovaca, pa gledajući sa zavišću na njihovo bogaćeje, primoranai su bili da se oni njima obraćaju za pomoć, zaimali novac, uzimali robu na veresiju i drugo. To je činjelo da se izmijeni shvatanje o glavarstvu,  ,, kućama „ i ,, kućićima „  i na njih se sve više gledalo ka na prazne titule.  Ovo izjednačavanje i demokratisanje društva stvorilo je sve intimniji odnos među građanima. [12]

Nikšić je i prije i poslije   oslobođenja,  bio prepoznatljiv po duševnom bogatstvu svog stanovništva . To je bio i u novija vremena , i to svjedoči da će i u budućnosti biti i ostati ono što je kroz vjekove bio: kolijevka narodnog duha , središte umnih i materijalnih snaga svoga kraja , kao i grad najljepšijeh djevojaka i momaka.

Miodrag Ćetković , Grad kulture

[1] Jagoš Jovanović , Istorija Crne Gore , Podgorica 1998. Str 300.

[2] Veljko Šakotić , Nikšić u knjaževini ( kraljevini ) Crnoj Gori, Nikšić 1906.g. str.92.

[3] Gavro Vuković, Opsada grada Nikšića 1877.godine. Sarajevo . str 39.

[4] Veljko Šakotić. Navedeno djelo , str .97.

[5] Glas Crnogorca, br.5 , 1885.

[6] Pedeset godina na prestolu Crne Gore , Cetinje 1910. Str 235.

[7] Veljko Šakotić, Navedeno djelo , str. 110.

[8] Petar Šobajić , Nikšić, Beograd 1938.g. , str 132.

[9] Isto.

[10] Isto.

[11] Isto.

[12] Isto, strv137.