„ … Dok dođoše  u tvrde klisure ,

Pred spomenik hrišćanske kulture.

Što digoše Apostolu Luci,

Čuvaše ga i Srbi i Turci.

To je Ćaba starije heroja,

Što je svakom Crnogorcu svoja. “[1]

Naziv manastir potiče od grčke riječi monastirion  čija je osnova monos, što znči jedan, sam, odnosno monah usamljenik, koji se posvetio Bogu. Prve monaške skupine postojale su već u prvim vjekovima hrišćanstva i najprije se javljaju na istoku u Etiopiji i Palestini a najčešće su to duhovne kolonije koje slijede život i djelo svog predhodnika- istaknutog pustinjaka. U prvim vjekovima, staništa ovih podvižnika bila su daleko od ljudi i naseljenih mjesta, u pećinama i nepristupačnim predjelima.[2]

,,Ovaj hram Sv.Luke sagradi Nikola I. Knjaz crnogorski za dušu svom stricu knjazu Danilu 1881.“  Ovakao  piše iznad ulaznih manastirskih vrata Sv. Lule u Župi Nikšićkoj, koji je iznova podigao knjaz Nikola I. Petrović  1881.godine, bez vidljivih tragova starijeg hrama. Sv. Luka ima oblik jednobrodnog  kupolnog hrama, i u svom osnovnom sklopu Župski  manastir je inspirisan Moračom,  a moguće da je ponovio oblik i starijeg srušenog hrama.[3] Nije poznato vrijeme kada je bio sagrađen stari srušeni manastir. Brojne su legende u kojima je sačuvana neobična prošlost ovog manastira. Po predanju, manastir se nalazio na desnoj obali Gračanice, i da je stradao od usova koji se srušio na nju s brda Gradine. Dalje kažu da su manastir obnovili Crnojevići, ali na lijevoj obali rijeke. No, i ova građevina nije dugo postojala. Ponovo je srušena i mještani su je podigli na drugom mjestu, nekoliko stotina metara dalje. Dodavan je kamen ,,ruka ruci “ pa zato se u narodu kaže da je manastir prenesen.  O  vremenu tih dešavanja nema pisanih podataka.[4] Prvi pisani podatak o Župskom manastiru potiče iz 1627.godine, i nalazi se na grobnom spomeniku neimara Jovice u obližnjem zaseoku Carine.  Vjerovatno da je neimar Jovica bio angažovan na obnovi manastira i da su mu monasi podigli nadgrobni spomenik iz zahvalnosti.

Župski manastir je nekada igrao važnu ulogu u čitavom tom kraju uključujući Bjelopavliće i Pješivce. Njegova dobra su se graničila sa posjedima Ostroškog manastira  i jedan dio njih se nalazi na teritoriji Bjelopavlićkog plemena. Njegove starješine mnogo su doprinijele podizanju ugleda Ostroškog manastira, i održavali su sa njim tijesnu vezu, zbog toga što je Župa u to vrijema stajala licem u lice sa svojim neprijateljima, nikšićkim Turcima, a naokolo su takođe svuda bili Turci. Te u toj izolaciji jedino je preko Bjelopavlića imala vezu sa Crnom Gorom.[5] U 19. vijeku Župski manastir doživljava mnoga plačkanja, pohare i paljenja. Od 1809. godine kada su  njegovi monasi se razišli po drugijem crkvama i najveći dio njegovih dragocjenosti sa sobom ponijeli, bio je žrtva mnogih napada. Sve do knjaza Danila koji je manastir učinio zbornijem mjestom za odbranu od prvog Omer-Pašinog pohoda na  Crnu Goru  1852-1853.godine. Prodirući kroz brdska plemena  Omer-Pašina vojska nije pošteđela ovu bogomolju, već je zapalila sve što je vatra goreti mogla, manastir, manastirske konake, a sa tim i čitav pokretni fond, od čega je najveću i neprocjenjivu vrijednost imao čuveni  Župski ljetopis.

Miodrag Ćetković, Grad kulture

[1] Radovan Bećirović, Polomljene sablje, Oktoih Podgorica 2011.g.  str 316.

[2] Istorijski leksikon Crne Gore, knjiga 4. Podgorica 2006.g.  str. 851-852.

[3] Tatajana Pejović, Manastiri na tlu Crne Gore, Novi Sad, Cetinje 1995.g. str.176.

[4] Tatjana Pejović. Isto,str. 175.

[5] P. A. Rovinski , Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, tom 4 , Cetinje 1994.g. str 458.