Najstariji pomen srednjovjekovnog (slovenskog) Onogošta nalazimo u Hronici popa Dukljanina (Barskom rodoslovu). U Hronici popa Dukljanina, Onogošt se spominje na tri mjesta.  Istoričar Stojan Novaković je smatrao da je stari Onogošt u ranom srednjem vijeku morao biti ne samo sjedište župe, nego i centar oblasti Podgorja. U Podgorju su se nalazile župe: Onogošt, Komarnica, Piva, Gacko, Nevesinje, Viševo (današnji Borač), Rama, Debrc, Morača i Kom[1].

Naziv oblasti Podgorje počinje da isčezava krajem X i početkom XI vijeka sa pojavom novog imena Zeta. Onogošt je ostao u sastavu Gornje Zete sve do njenog pripajanja Raškoj državi 1183. godine. U državi Nemanjića Onogošt je sačuvao važnost trgovačkog i karavanskog centra. Osim toga, Onogošt se pominje i kao važan ,,prijestoni grad“.[2] Poznato je da Nemanjići i ostali srednjovjekovni vladari nijesu imali stalnu prijestonicu, pa otuda se i Onogošt pominje kao jedan od ,,prijestonih“ gradova.

Kralj Stefan Dragutin imao je dvor u Onogoštu. Položaj zgrada oko crkve, ograđenih visokim zidinama, odgovarao je opisu srednjovjekovnih dvorova Nemanjića. Velike kuće oko crkve imale su mramorne stubove. To su bili vjerovatno ljetnji dvorovi dinasta. Taj dvor je u XV vijeku predstavljao tvrđavu.  Svađa između oca Uroša I  i sina Dragutina, 1275. godine, započeta u onogoškom dvoru, okončala se oružanim sukobom na Gatačkom polju 1276. godine, porazom Uroša I.

Poslije sukoba u koji je ušla Raška sa Dubrovnikom, Kralj Milutin (1282-1321.), vodio je je u Onogoštu pregovore s dubrovačkim poslanicima 1318. godine. Poslije uspješnih pregovora, uspostavljena je pređašnja trgovina[3].

Poslije smrti cara Dušana (1331-1355), onogoškim krajem  počeo je vladati velikaš Vojislav Vojinović. Nakon smrti Vojislavljeve 1363. godine, vlast u njegovoj oblasti preuzela je njegova udovica Gojislava sa maloljetnim sinovima. Već 1367. Gojislavinu oblast zaposjeo je Nikola Altomanović, sinovac Vojislava Vojinovića.  Bosanski ban Tvrtko I Kotromanić i knez Lazar zarobili su Nikolu Altomanovića 1373. godine i podijelili njegove teritorije. Onogošt je pripao banu Tvrtku.  Poslije smrti kralja Tvrtka 1391. godine u njegovoj državi oslabila je centralna vlast, što je dovelo da se osioni feudalci ponašaju kao gospodari[4].

Onogošt se prvi put u aktima Dubrovačkog arhiva pominje 1401. godine. U Kotorskom arhivu 1333. godine. [5]

Srednovjekovni Onogošt bio je raskrsnica važnih karavanskih puteva. U XIII vijeku  u Onogoštu je ustanovljena i carina, a formiran je i trg gdje se obavljala trgovina raznom robom, najviše stočnim proizvodima sa trgovcima iz Primorja. Razvijenost trgovine u Onogoštu potvrđuju i primjerci pronađnog novca . Naselje Onogošt je bilo smješteno ispod grada-tvrđave. Od tog naselja nijesu sačuvane nikakve građevine što potvrđuje tezu da su bile građene uglavnom od drveta, i da su u borbama u drugoj polovini XV vijeka uništene u požaru.[6]

U istorijskim izvorima za Onogošt je prvi put upotrijebljeno ime Nikšić (po plemenu Nikšić) početkom XVI vijeka i to u jednom kotorskom dokumentu iz 1518. godine[7].

Miodrag Ćetković , Grad kulture

[1] Slobodan Drobnjak-Sait Š. Šabotić, Muslimansko/Bošnjačko stanovništvo onogoškog-nikšićkog kraja 1477–2003, Podgorica, 2005, str. 29-30; Vidi još: Ljetopis popa Dukljanina, Bar, 1999, str.62.

[2] Konstantin Jiriček, Istorija Srba, knj. I, Beograd, 1959, str.256; S.Drobnjak, S.Šabotić, nav.djelo, 32.

[3] Sloboda Drobnjak, Sait Š. Šabotić, nav.djelo, str. 32.

[4] Isto, str. 35.

[5] Bogumil Hrabak, Nikšić do početka XIX veka, Beograd, 1997, str. 19.

[6] Slobodan Drobnjak-Sait Š.Šabotić, nav.djelo, str. 36.

[7] Živko Andrijašević, Kratka istorija Crne Gore, Bar, 2000, str. 37.