Nikšićanin Danilo Gojković rođen je 1996. godine.  Završio je srednju farmaceutsku školu u Nikšiću i aktivno se bavi sportom od svoje desete godine. Od 2009. do 2012. godine bavio se biciklizmom u redovnom sistemu takmičenja. Krajem 2012. oprobao se u parabiciklizmu, učestvovao je na Evropskom kupu u Beogradu, gdje je uzeo dvije srebrne medalje u drumskoj trci i hronometru. 2013. godine učestvovao je na Svjetskom kupu u Italiji gdje je zvanično prošao klasifikaciju u kategoriji C1 i od tada počinje njegova profesionalna karijera u ovom sportu. Učestvovao je na mnogo Evropskih i Svjetskih kupova, a 2015 godine je prvi put okačio zastavu Crne Gore na Svijetskom prvenstvu na kojem  je zauzeo 11 mjesto u generalnom plasmanu. Zbog problema u biciklističkom Savezu Crne Gore 2017. godine, Danilo se na inicijativu Igora Tomića (Predsjednika Paraolimpijskog komiteta Crne Gore) i Veljka Čegara (trenera atletske reprezentacije Crne Gore) oprobao u atletici u bacačkim disciplinama. 2018. godine se  posvetio atletici. Učestvovao je na Evopskom atletskom prvenstvu u Berlinu, gdje je prošao zvaničnu klasifikaciju za kategoriju F34 i na tom takmičenju zauzeo 10 mjesto. Nakon toga je učestvovao na raznim atletskim mitinzima, a 2021.  godine na Evropskom prvenstvu zauzeo je 6 mjesto.

Kakav je bio Vaš početak sportske karijere?

Sportom se bavim jos od djetinstva i oprobao sam se u raznim sportovima. Međutim, sebe sam pronašao u biciklizmu jer sam u tome uživao. 2017 godine sam ušao u atletiku i trenutno sam aktivni reprezentativac Crne Gore u parabiciklizmu i paraatletici.

Zašto ste se opredjelili da se bavite parabiciklizmom i paraatletikom u disciplini bacanje koplja?

Parabiciklizam i paraatletika me ispunjavaju. Pronašao sam sebe u tim sportovima. Uživam u svakom treningu i siguran sam da dok god budem imao taj osjećaj biću aktivan u ovome što radim.

Vaši treninzi sastavljeni su iz više ciklusa, imaju aktivan kontinuitet, učestvovali ste na nekoliko Svjetskih i Evropskih prvenstava u parabiciklizmu i paraatletici. Shodno tome, šta Vas motiviše na neprekidni rad i  ko Vam je najveća podrška?

Ono što me motiviše da nastavim dalje jeste taj osjećaj ispunjenosti, uživam u tome što radim, volim da pomjeram svoje granice i to me ispunjava. Najveću podrsku imam od moje porodice.

Kako gledate na mlade ljude koji su fizički neaktivni i manje motivisani za životne poduhvate. Šta biste im poručili?

Na mlade ljude koji su na taj način pasivni gledam kao na “uspavane”ljude. Mislim da svi treba da pronađemo sebe, treba da se “probudimo”, da pronađemo nešto u čemu uživamo, nije bitno da li je to fizička aktivnost ili ne, bitno je da uživate u tome što radite.

Da li je neko sportsko takmičenje ostavilo na Vas poseban utisak  i  samim tim dalo motivaciju da krenete još jače i  snažnije u ostvarivanju ciljeva?

Svako takmičenje ima svoje čari i nešto po čemu se pamti. Ja lično uživam u svakom takmičenju i ne tražim motivaciju u tome, već motivaciju nalazim u takmičenju sa samim sobom, važno mi je da pomjeram svoje lične rekorde.

Koji je Vaš moto kojim se vodite kroz život i Vaše uspjehe, a ujedno bi bio i poruka mladim generacijama?

Pronađite nešto što vas ispunjava, posvetite se tome, vjerujte u sebe, uživajte u tome što radite, i sve će biti kako treba. Probudite se, živite život u sadašnjosti, radite na sebi i posmatrajte kako se svijet mijenja oko Vas. Ne uslovljavajte svoju sreću sa nečim što je bilo ili treba da bude, nađite sreću baš u ovom trenutku u tome što sada radite i  što se sada dešava!

Marijana Tomanović, Grad kulture